Goran Bregović dobitnik je Porina za posebna dostignuća u glazbi

Bivši frontmen, autor, producent, gitarista te jedini stalni član postave Bijelog dugmeta, jednog od najprodavanijih i najutjecajnijih bendova bivše države, bit će poseban gost ovogodišnje dodjele glazbene nagrade Porin. Goran Bregović, koji se nakon raspada grupe počeo baviti filmskom glazbom te danas po svijetu nastupa sa svojim "Orkestrom za vjenčanja i sprovode", ovogodišnji je dobitnik Special Merit Awards (Porin za posebna dostignuća u glazbi). Nagradu je zaslužio zbog iznimnog doprinosa glazbi ne samo u regiji nego i u svijetu. Bregović  je naime posljednja dva desetljeća iznimno popularan u istočnoj Europi, a dosad je surađivao i snimao albume s mnogim zvijezdama poput Cesárie Évore, rokera Iggyja Popa, kantautora Scotta Walkera, izraelske pjevačice Ofre Haze, Turkinje Sezen Aksu te poljske zvijezde Kaje, s kojom je snimio album "Kayah i Bregovic". Taj album jedan je od najprodavanijih glazbenih izdanja u Poljskoj, a prodan je u 650.000 primjeraka. Sarajevski glazbenik ujedno je sedmi umjetnik koji je osvojio Porinovu nagradu "Special Merit Award". Prije njega dobili su je osnivač benda Pink Floyd, Roger Waters, blues gitarist Johnny Winter, bivši pjevač legendarnih Sex Pistolsa John Lyndon te jazz zvijezde Arturo Sandoval, Ron Carter i Lee Konitz. Bregoviću će se statua uručiti na svečanoj dodjeli 06. ožujka u splitskoj Spaladium Areni.

Osvrt glazbenog kritičara Hrvoja Horvata na zasluge Gorana Bregovića

Četrdeset godina duga karijera Gorana Bregovića vodila ga je od nekadašnje pozicije člana najpopularnijeg domaćeg rock sastava, do današnjeg statusa najpopularnijeg domaćeg glazbenika u svijetu. U 25 godina nakon razlaza Bijelog dugmeta, Bregovićeva samostalna karijera potvrđuje ga kao najizvođenijeg skladatelja s ovih prostora u inozemstvu. Čak i iz današnje perspektive nije teško shvatiti koliko je dolazak Bijelog dugmeta 1974. bio važan za razvoj domaće rock scene i njeno pretvaranje u financijski isplativu, samostojeću industriju. Bilo je i prije njih rock glazbe u Jugoslaviji, ali poslije njih više nije bila ista. Bijelo dugme, Buldožer i novi val tri su ključne reference koje su sedamdesetih godina domaćem rocku dale artistički smisao, a u slučaju Dugmeta i masovnost. Osim emocija koje je nosila glazba s devet albuma Bijelog dugmeta snimljenih između 1974. i 1988., Bijelo dugme napravilo je i ozbiljne žanrovske, produkcijske, umjetničke i fenomenološke pomake na tadašnjoj glazbenoj sceni. Dugme je s proizvodilo glazbu, ali i stvaralo društvene fenomene i pretvorilo rock glazbu u društveno važnu, utjecajnu snagu. Osim niza pjesama koje su i danas popularne, Bregović je s Dugmetom prvi lansirao mnoge novotarije u orbitu domaće glazbene scene. Od početnog pastirskog rocka s kojim se nije sramio domaćeg folklora, do turneje sa simfonijskim orkestrom 1979., kasnije novovalne suvremenosti, s Bijelim dugmetom rušio je rekorde popularnosti, naklada ploča i doveo rock na poziciju masovnog fenomena kojeg su cijenili i publika i kritičari. Bregović je i danas popularan, a kao i tada i danas se bavi narodnom, etničkom glazbom, onime što je u međuvremenu prozvano world-music. Upravo činjenica da je i danas tvrdoglavo na strani onoga što je zagovarao od početka karijere, stavlja ga u neugodnu poziciju; za čovjeka koji nikada nije želio biti dosljedan ostao je dosljedniji od mnogih. Povijest je Bregoviću dala za pravo, i to svjetska povijest, jer zadnjih je 25 godina u svijetu jednako poznat kao i „doma“. Osim  nastupa s Orkestrom za svadbe i sprovode, od 1990. pisao je filmsku glazbu, komornu klasičnu glazbu za male i velike ansamble, projekte poput romske opere „Karmen sa sretnim završetkom“ ili  „Oprostite, da li je ovo put za budućnost“ s estonskim dirigentom Kristjanom Jarvijem, te  surađivao s brojnim pop pjevačima od Poljske, Grčke i Turske do Hrvatske. Redovitih 120-ak koncerata godišnje s Orkestrom za vjenčanja i sprovode respektabilna je brojka i ozbiljan rad, tijekom kojega Bregović stigne nastupati između Koreje, Rusije i Meksika, pa i dalje,. Većinu toga postigao je s etničkom, narodnom, romskom glazbom; „Ja stalno stišćem isti gumb već 40 godina“, omiljena mu je izreka za objasniti činjenicu da je i „pastirski rock“ Dugmeta s početka karijere i romska glazba jednako jaka infekcija etnom koju je zagovarao odavno.
- Svi smo mi seljaci u trećem koljenu - pokušavao je davno praktično objasniti zašto je logičnije služiti se lokalnim sastojcima, pa i u glazbi, nego bjelosvjetskim rock uvozom. Neke od svojih najboljih pjesama preuredio je za zadnjih 25 godina samostalne  karijere u kojoj je postigao toliko dobrog i važnog da, iako je 40 godina od osnutka Bijelog dugmeta, Bregovićev samostalni rad ipak ima veću težinu u sadašnjosti i bolje rezonira s vladajućim world-music duhom planete. S Orkestrom za svadbe i sprovode stvorio je strastvenu glazbu i radikalnu etno-infekciju „prodao“ pop-kulturi. Pop glazba ima tu nesreću da je elitisti vole proglašavati nebitnom, a Bregović ima tu sposobnost da je od  „narodne“, „manje vrijedne“, „anti-moderne“ glazbe napravio elitu. I takve poteze vuče još od početka rada, kad je s Bijelim dugmetom od masovnog napravio cijenjeno.